Zapisi.

Obožavam ovo križanje.
Kad idem u menzu ili se nalazim s nekim tko živi na Cvjetnom.
Crveno na semaforu. Slušalice u ušima.

Ili samo neka noćna šetnja u duetu s dragom osobom.

Sve se nekako lijepo slaže.
Za sve što trebam obavit van sobe ili grada, nađem osobu koja ne pokazuje da joj to teško pada :D
Dešavaju se neke lijepe stvari, lijepi razgovori.

Jedino taj... deadline. Opaki deadline. Još 10 dana.
Bolje mi je dosta. Bacam se na posao jer još nemam ni temelje :/
Wish me luck :*

Ono što je meni zapravo problem kod mononukleoze je da većinu vremena ne moram prespavati. Niti to radim.
I onda ne znam što bi sa sobom. Ako se dignem, brzo mi pozli.
Mogu ležati, gledati i čitati. Ne mogu se koncentrirati na teže stvari, ali filmovi i lako štivo su skroz podnošljivi.
I tako to radim. Sama.

Volim samoću. Volim svoje ustajanje i razbijanje tišine muzikom koja mi u tom trenu padne na pamet.
Volim sama otići na kavu. Volim sama prošetati.
Znam i volim uživati u samoći.
Ali ne toliko dugo koliko traje mono.

Radi pijane druželjubivosti, zadnja 2 tjedna ležim. I ležat ću još barem toliko. Fuj.

Imam posla preko glave. Nadam se da ću se kroz par dana ipak moći baciti na to.

Zasad su pale 2 knjige i 4 filma. Arhiviram zgodne dječake poradi slinjenja ♥

Naručih 4 sezone OTH-a i 20 i nešto filmova. Nadam se da će doći tokom sljedećeg tjedna.
Kriste, pretvorit ću se u ono čega se moja radoholičarost godinama grozi!

A ne smijem ni napisat tamo jer ćeš možda pročitat.
Ne smijem bit iskrena jer ću te povrijedit.
Ne smijem ti kvarit sreću jer mi je stalo do tebe.
Ne smijem mislit na tebe jer misli nisu dvosmjerne.
Ne smijem maštat o nama jer si poželio maštat s njom.

Zakopavam se u posao. Zaljubljenost prenosim na ono što stvaram.

Onaj zagrljaj nije bio slučajan.

Nemam riječi.

Noćas nisam mogla zaspat. Na kraju spavah cca 4 sata.

Puca me neki adrenalin cijeli dan. Sve mi se čini da znam što će mi se vrtit po glavi kad legnem :D

Pre!

Dave!

Walking in my shoes. Precious. I feel you. In your room. Stripped.

NLMDA! Naježila sam se na mahanje rukama. A i Dave je taman skinuo sako :D

Personal Jesus!

 Čeka se sljedeći album i turneja :)

Pišući prošli post nisam ni slutila što se dešava. Nisam ni slutila da se samo sat i pol prije objave tog posta desila stvar koja mi je okrenula život za 180°. Stvar radi koje sam u trenu ostala bez gotovo svega. Stvar koja mi je gotovo sigurno obilježila život i s kojom ću se morati nositi… do kraja života. Nažalost.

Ali borim se. Borit ću se. Toliko malo sam sebi dužna. Koliko god bilo teško.


Božić kuca na vrata. Svake godine ga se nekako bojim. S jedne strane toplina rodnog doma, a s druge ipak nekakva praznina. Nešto fali. Nešto u našem obiteljskom odnosu.
Ali ne zamjeram roditeljima. Nije da ne žele. Jednostavno ne znaju. Razumijem.

Ove godine će Božić biti nešto tužniji nego prije. I/ili prazniji. Ne znam. Nisam sigurna ni želim li znati. Ali morat ću. Što je, tu je. Na to ne mogu utjecati.



Sjedim u zagrebačkoj sobi. Nedjelja popodne. Zagrebački radio. Dignute rolete. Sunce i snijeg. Neka osama u zraku. Najradije bi cijeli dan provela malo on-line, malo čitajući neku knjigu. Uz topli čaj, radio, Bruce Springsteena (nešto me puca zadnjih dana).

Skripta čeka.

http://www.youtube.com/watch?v=Kl3AVXZYrLA

Ljeto je i kasno popodne. Izvukla sam se iz kreveta, stavila nešto u kljun i uz kavu zadovoljavam ovisničke potrebe o Internetu.

Možda zvuči čudno, al` to je moj dan. Moj tipični ljetni dan.
"Ma, ionako ne bi ništa pametno radila i još bi mi bilo vruće", našalila sam se neki dan rano ujutro prijatelju koji se upravo probudio i krenuo spremati za put dok ja još nisam ni razmišljala o spavanju. Njemu je kao i svima tzv. normalnima totalno nepojmljiv moj bioritam.

I kako onda izgleda moj dan?
Pa nakon što sad odem offline, čitat ću knjigu. Dok mi ne dosadi. Pa opet online. Dok mi ne dosadi. Ako se ne zaletim do grada, spomenute radnje ću ponavljati do jutra, a onda se oko 7-8 otuširat, izdepilirat, namazat nečim mirisnim i u stilu Marilyn Monroe otić spavat uz dvije kapljice parfema.
A ako izađem... Tko zna :) Samo nebo je granica. Kad imaš 21, solo si i iščekuješ sljedeću akademsku godinu.

Neke stvari su kao igračke kojima ne poželiš promijenit baterije kad se potroše.

Ne mogu. Oprosti.

Razbolila san se. Ležala u krevetu četri dana. Pizdila. Išla samoj sebi na živce.
Trenutno psihičko stanje mi ne zaslužuje ni najgoru prolaznu ocjenu.
Al` pripisujen to danima buljenja u plafon.

Nadan se da se sutra vraćan u život.
Toliko me toga čeka.
Zubar.
Faks.
Odgođene kave.
Obećana piva.
Nešto vezano za lito.
I jebena želja za dokazivanjen samoj sebi.

Malo me ovo sjebalo.
Usporilo.
Nadan se da ipak nije previsok zid za mene :)